Intervju s Nadiom Andersen
Kad Hrvati spomenu neku od skandinavskih zemalja, pa tako i Norvešku, prve asocijacije su socijalna država, uređena država, sigurna država i bogata država. Država u kojoj već niz godina, po nekom čudnom svjetskom mjerilu, živi jedna od „najsretnijih“ nacija na svijetu. Hrvatska, sa druge strane, gotovo sigurno nije socijalna i uređena država u norveškom smislu. No, Hrvatska je sigurna država, a Hrvati bi za sebe rekli da su sretna nacija.
Kako Norvežani žive u Hrvatskoj i što je potrebno Hrvatima za prilagodbu na Norvešku, zna Norvežanka Nadia Andersen. Nadia je uspješna mlada žena koja je diplomirala BHS (bosanski, hrvatski i srpski jezik) na Sveučilištu u Oslu. Nekoliko godina je živjela u Hrvatskoj, a danas živi u Stavangeru gdje imigrante podučava norveškom jeziku. Dio svojih zapažanja o Hrvatskoj i Hrvatima te životu u Norveškoj podijelila je s nama u ovom intervjuu.
Zašto je dobro živjeti u Norveškoj?
Život u Norveškoj ima mnogo prednosti. Od uređenosti države do visokih plaća i općenito visokog standarda do prirodne ljepote. Na prvom mjestu bih ipak istakla sigurnost. Posao i novac ne padaju sa neba u Norveškoj, a ima i ovdje ljudi koji se, do neke mjere, bore financijski. Ono što razlikuje Norvešku od mnogih drugih država je to što znaš da te država na kraju krajeva štiti. Socijalna država je jaka I stvorena baš da se osigura da ranjive grupe i pojedinci u društvu imaju dostojan život. Zdravstveni sistem zna biti spor, ali je kvalitetan I praktički besplatan.
Kako to da si odlučila učiti hrvatski jezik?
Oduvijek volim jezike. U školi sam voljela i francuski i engleski (i norveški naravno). Hrvatski sam upisala iz općeg interesa za jezike i za to podneblje generalno, ali sam iskreno mislila da će to biti studiji od godinu dana, da dobijem rudimentarno znanje jednog «malog» jezika, i da će to ubuduće biti neka zanimljivost u mom životu. Legao mi je jezik doduše, i kad sam drugu godinu studija otišla na razmjenu u Hrvatsku, dodatno sam učvrstila znanje jezika, stekla puno prijateljstava i znala da ću ipak diplomirati u tome.
Kada si došla u Hrvatsku šta te je najviše iznenadilo?
U Hrvatskoj me je prvenstveno iznenadilo moje neznanje osnovnih riječi na hrvatskom. Učeći jezik u Norveškoj, znala bih gramatičke pojmove, i pošto bih se trudila čitati hrvatske novine, znala bih riječi kao «nogometna utakmica» i «naoružana pljačka», ali kad sam došla u Hrvatsku shvatila sam da ne znam šta znači šta je kvaka (za vrata), sušilica, ananas (što je, ironično, identično na norveškom) i slične riječi.
Šta voliš a šta ne u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj volim mnogo stvari. Volim opuštenost ljudi: sjediš u taksiju i na kraju vožnje od 15 min, vozač zna tvoju životnu priču. Volim Zagreb, volim pekare kojih ima na svakom koraku, volim Jadransko more koje je osvježavajuće i bistro, za razliku od Španjolske i Grčke. Ono što mi najviše smeta u Hrvatskoj je, bar dok sam ja tamo živjela, sveopći pesimizam ljudi. Jasno je da je stanje u zemlji daleko od idealnog, ali izlazak iz tog stanja koči baš taj negativizam koji je izuzetno demoralizirajući za onu manjinu entuzijastičnih ljudi koji su potencijalna pokretačka snaga promjena u Hrvatskoj. Voljela bih da Hrvati konstruktivnije gledaju na probleme u zemlji – na rješenja
Možeš li povuci paralelu između Hrvatske i Norveške – sličnosti i razlike?
Ako se gleda šira slika, Norveška i Hrvatska imaju daleko više sličnosti nego razlika. Norvežanin koji dolazi u Hrvatsku neće doživjeti kulturni šok. Obje zemlje su sigurne, sa strašnim prirodnim ljepotama (koje se, doduše, dosta razlikuju), ulice gradova su čiste, mladi su visokoobrazovani sa dobrim znanjem engleskog. Razlike između Hrvatske i Norveške se više primjećuju poslije nekoliko tjedana ili mjeseci života provedenih tamo. Hrvat će primijetiti da je, primjerice, teško sklopiti prijateljstvo s Norvežanima, da su zatvoreni, da se susjedi čas pozdrave čas ne. Norvežanin će s druge strane poslije nekoliko mjeseci rada u Hrvatskoj primijetiti da je sistem sporiji, da ima kašnjenja i nepravilnosti više nego u Norveškoj. Hrvati, doduše, često ostaju vremenski duže na poslu od Norvežana. U Norveškoj se vraćaš s posla oko 15h, u Hrvatskoj nije rijetko da ostaješ do 17, 18h. Reklo bi se da Hrvati rade više, a Norvežani efikasnije. Dalje primjećuješ i sitne i možda smiješne razlike kao npr. odjevne navike Hrvatica i Norvežanki. Norvežanke češće teže boemskom stilu od Hrvatica koje imaju klasičniji ženstveniji stil: duga fenirana kosa, sunčane cvikere, čizme, suknje itd. Razlike između muškaraca postoje također i one su kako bi se i očekivalo: Hrvati su pričljiviji i direktniji, Norvežani su suzdržani i povučeni. Dok ne popiju.
Radiš sa strancima, šta im najteže pada u prilagodbi na Norvešku?
Strance s kojima radima najviše smeta distanciranost ljudi i vremenske prilike. Čak ni hladnoća ne smeta toliko koliko mrak koji dominira većinu zime. Nekad doživljavaju distanciranost Norvežana kao nešto što je povezano sa osjećajem više vrijednosti u odnosu na ”strance”, pogotovo strance koji ne znaju dobro jezik. Onda ih tješim da nemaju šta da se brinu i da su Norvežani, uglavnom, distancirani i međusobno. Smetaju, normalno, i visoke cijene svega, posebice alkohola i cigareta. Redovni odlasci u Švedsku su u tom pogledu spas i za strance i za Norvežane.
Što sve stranac treba napraviti da bi ga Norvežani prihvatili i da li je to uopće moguće?
«Idealan imigrant» u Norveškoj je imigrant koji zna jezik, koji radi, i koji adaptira «norveške» vrijednosti i «norveško ponašanje». Većina Norvežana ima liberalno shvaćanje društvenih pitanja poput LGBT i klimatske krize pa se na imigrante koji prihvate to stanovište gleda kao asimiliranije. Norvežani cijene također kad stranci adaptiraju njihovu veliku ljubav prema prirodi: stranac koji redovno ide na planinarenje je korak bliže «norveštvu». Ukratko: što je stranac sličniji Norvežanima po razmišljanjima i navikama, to su veće šanse da će ga prihvatiti. Imaš, naravno, one koji neće prihvatiti ni najasimiliranijeg stranca ali takvi su u manjini i javnost ne dopušta baš da se njihov glas čuje.
Koji bi bio tvoj savjet Norvežanima koji idu u Hrvatsku i Hrvatima koji odlaze živjeti u Norvešku?
Moj savjet Norvežanima koji idu živjeti u HR bi bio: idite pripremljeni. Nemojte misliti da je isto ići na more tjedan – dva i živjeti i raditi na istom mjestu. Treba doći pripremljen, sa znanjem da je sustav u Hrvatskoj drugačiji nego u Norveškoj, da je sve kompliciranije i sporije, i treba to prihvatiti prije nego što se presele u Hrvatsku. Treba ići sa unaprijed dogovorenim poslom (ili sa sređenim prilikama za recimo otvaranje firme). Oni koji odu motivirani isključivo ljubavlju prema moru, boljoj klimi itd. će se vrlo vjerojatno razočarati i neće im nitko biti kriv osim njih samih.
Hrvatima koji dođu živjeti u Norvešku bih također rekla da dođu bez iluzija. Ako je prosječna plaća 5000 eura (a bila je 2021. god), troškovi i cijene su proporcionalne tome. Računajte na 15 eura za kutiju cigareta (koje u mnogim slučajevima ne možete pušiti ni u vrtovima ugostiteljskih objekata) i na visoke cijene hrane. Dalmatince bih pogotovo upozorila na klimu. Iako je većina načelno svjesna da je Norveška «zimska» zemlja, nije rijedak slučaj da se vrate nakon godinu – dvije u Hrvatsku, ili odluče otići za Njemačku.