PREDRASUDE O KINI I KINEZIMA

Puno sam putovala Kinom u društvu Hrvata koji ovu zemlju vide po prvi put. Neki su se oduševili, a neki razočarali ljudima i zemljom. I to je normalno, ne moraju vam se svidjeti baš sve zemlje koje posjetite. Ja bih samo voljela da svim zemljama date jednaku šansu, a to znači da zaronite u nju bez predrasuda.

Mnogi stav o Kini stvore puno prije no što je posjete. Taj stav se temelji na vašem znanju o toj zemlji, o stupnju zainteresiranosti i želji da je vidite, te na onom što određuje vašu osobnu kulturu (npr. vaš stav o komunizmu, žutoj rasi i sl.).

Putovanja generalno testiraju vaše granice. Kina je mene naučila da ima nekih mirisa koje moje tijelo i nos stvarno teško podnose. Kada sam prvi put posjetila Kinu i ušla u njihove restorane, zapitala sam se kakvi su to mirisi? Nije to bilo ništa slično mirisima iz naših restorana i u mojoj glavi su se počele stvarati slike pokvarene hrane i svakakvih gadosti. Moj želudac je reagirao također. To je bilo čudno jer imam „željezni“ želudac i stvarno nisam osjetljiva. Uz to sam još i veliki gurman, ali taj prvi put u Kini, izbjegavala sam restorane u velikom luku. S vremenom sam naučila da svi ti mirisi dolaze od različitih začina i ulja na kojima se priprema kineska hrana – ulje od lana, soje, sezama…. 

Danas obožavam kinesku hranu (ne onu po kineskim restoranima van Kine, već onu pravu autohtonu u Kini), znam točno što želim naručiti i u kojim restoranima šta jesti. Svoje predrasude o kineskoj hrani kao nečem što ne valja jer niti miriši niti ima okus kao naša hrana, razbila sam znanjem. Potrudila sam se saznati zašto je to tako. Da to nisam napravila, danas bi vam najvjerojatnije govorila da je Kina grozna zemlja sa nejestivom hranom u koju se nikada više ne želim vratiti. Tako bi samoj sebi uskratila svu ljepotu i zanimljive susrete kojima me je Kina nagrađivala svaki put kada bi se u nju vratila.

Najčešća pitanja i predrasude koje su imali Hrvati sa kojima sam putovala su:

„Kinezi sve kopiraju i kradu.“

„Zamišljao sam Kinu punu nepreglednih rižinih polja i malih ljudi sa šeširićima“

„Kinezi ne znaju engleski.“

„Nemaju nikakav izbor čokolada! Šta oni ne jedu slatko?!?“ 

„Zašto nas ignoriraju kad im se obraćamo?“

Dalo bi se tu nabrojati još na desetke situacija i kulturoloških razlika i upitnika. No, bit je da kad vas nešto iziritira kod drugih naroda, probate saznati zašto je to tako. Zapitajte se i saznajte zašto ta druga kultura radi to nešto tako kako radi. Tek onda prosudite da li vam je to prihvatljivo ili ne.

Često vodim razgovore sa Hrvatima o Kinezima i engleskom jeziku. Hrvati su ljuti i frustrirani kada shvate da Kinezi na recepciji hotela pričaju osnove engleskog ili ga neki ne pričaju uopće. Isto tako je i u restoranima. Hrvati smatraju da je neprihvatljivo imati strane turiste i ne znati savršeno engleski. Tada im objasnim i podsjetim ih da Kinezi čine 1/5 svjetske populacije te da mandarinskim jezikom priča najviše ljudi na zemlji. 

Nadalje, Šangaj godišnje posjeti oko 80 milijuna turista. Samo 2 milijuna čine strani turisti. Tu je i činjenica da se Kina otvorila prema svijetu prije nekih 30-tak godina. Prije toga su samo rijetki mogli izaći iz Kine. Ti koji bi proveli vani godinu ili manje, bili su prvi učitelji engleskog jezika. Danas su Kinezi sve bolji i bolji u engleskom. Mlade generacije shvaćaju važnost poznavanja drugih jezika, a danas imaju i veliki broja državnih i privatnih škola u kojima mogu učiti jezike. 

Jezik je i odgovor na pitanje „Zašto nas ignoriraju kad im se obraćamo?“. Ignoriraju vas ne zato što su bahati i žele vas poniziti već zato što „ne žele izgubiti lice“ tj. osramotiti se zbog nepoznavanja ili nedovoljnog poznavanja jezika.

U svojoj knjizi „The 1 hour China Book“, Jeffrey Towson i Jonathan Woetzel, profesori Sveučilišta u Pekingu, pokušali su objasniti 6 trendova koji obilježavaju suvremenu Kinu. Jedan od njih je urbanizacija kroz koju objašnjavaju zašto Kina više nije puna nepreglednih rižinih polja već nepreglednih modernih gradova i nebodera. Urbano stanovništvo Kine 1980. godine činilo je svega 20% ukupnog stanovništva dok je u istom periodu Amerika imala 70% urbanog stanovništva. Gradsko stanovništvo Kine će uskoro činiti 1 milijarda ljudi.

U svojoj knjizi, ovaj se dvojac bavi i razvojem inovativnosti kod Kineza i objašnjava zašto predrasude o Kinezima koji sve kopiraju i kradu više ne drži vodu. Bivši predsjednik Yalea Richard C. Levin rekao je kako je Kina u samo jednom desetljeću uspjela stvoriti najveći visokoobrazovni sektor na svijetu. U Kini je 2015. godine diplomiralo 7,5 milijuna studenata u odnosu na 1998. kada ih je diplomiranih bilo svega 1 milijun. Od naroda koji je morao stići svijet kojem se otvorio, te kopiranjem i učenjem od drugih, Kinezi su postali inovatori inovacija. Kina je 1993. godine činila svega 2,2% u ukupnom svjetskom izdvajanju za investiranje u razvoj i istraživanje. To se promijenilo 2009. godine kada se taj postotak povećao na 12,8% da bi danas po ulaganju Kina bila odmah iza SAD-a.

Hrvati često imaju prigovor u kineskim restoranima zašto nema „kremastih“ kolača na koje smo navikli te zašto je u 90% slučajeva desert – voće. Ako poznajete kinesku povijest, onda ćete se prisjetiti da je `60-tih godina 20.st. gotovo 40 milijuna Kineza umrlo od gladi. Glad je vladala dugo, a „točkica i bonova“ za hranu su se riješili tek `90-tih. Do tada je bilo važno preživjeti i „šaka riže dnevno“ je bila velika sreća. Dakle, do prije 30-tak godina bilo je bitno preživjeti, a ne razmišljati o desertu. No, tradicionalni kineski deserti radili su se od onoga što su imali – ušećerenog voća, orašastih plodova i sezama, radili su se kolači od riže, nadjevi u kolačima od graha, itd. 

Danas je Kina druga ekonomska sila svijeta. Platežna moć njenih građana silno je porasla, a proizvodi kao razne čokolade i kremasti kolači dostupni su u svim velikim gradovima. Mlade generacije Kineza uveliko ih konzumiraju, ali ostaju vjerni i svojim tradicionalnim slatkišima. Osim toga, veliko konzumiranje voća rezultat je kineskog poimanja preventivne medicine, ali to je priča za neki drugi put. 

Predrasude nas navode na krive zaključke i sprečavaju nas da doživimo kulture i zemlje drugačije od naše. Kulture drugačije od naše nas obogaćuju, govore nam i o nama samima. Zato se treba riješiti predrasuda. Treba se boriti protiv njih znanjem, edukacijom i znatiželjom.